Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
srijeda, 13.06.2007.
Mala igra inteligencije na Bitoraju
Prva asocijacija na hodanje po Bitoraju su mi oni koji trebaju održavati tu stazu, a to uopće ne rade. Uopće nije obilježena, na rijetkim mjestima nalazili smo oznake skrivene i/ili isprane. Inače, krećete od sela Vrata, poznatog po tome što se tamo možete i skinuti s auto-ceste Zagreb-Rijeka. Odmah iza Vrata su Fužine, gdje smo spavali. No, vratimo se na uspon na Bitoraj
Iz sela Vrata, na glavnoj cesti, kod broja 66 krećete prema brdu. Preći ćete prugu i doći na prvu dilemu, skrenuti lijevo ili desno. Razočarao nas je i Poljakov, ovaj puta, prilično čudan opis kako doći do staze u onoj knjizi 50 izleta. Dakle, kad ste prešli prugu i par sto metara skrećete na prvom raskršću desno. Naravno, nigdje nikakve oznake. Kako smo u prvom naletu zalutali, vratili smo se skroz na početnu točku i tu na sreću pitali nekog mještanina.
Možete autom ili pješke. Vrlo brzo ulazite u šumu i nastavljate šumom.
Nakon jedno 3 km doći ćete na novo raskršće koje Poljak ne spominje. Desno ako krenete, cesta će vas odvesti do lovačkog doma i s desnog ćete boka zaobići Bitoraj. To smo mi napravili. Gotovo došli do sredine dok nisam prokomentirala da mi je čudno da nam je s desne strane kotlina, a ne brdo na koje se trebao popeti. Dakle, na tom trećem km trebate skrenuti lijevo, a to ćete skužiti po tome što je tom cestom nemoguće ići autom, jer su šumari postavili rampu. Tu parkirajte.
Kasnije smo skužili da postoji neka skrivena mala oznaka da bi trebali ići lijevo koju prvi put uopće nismo skužili. Tu sam označila strelicom gdje se nalazi. Ne samo da je mala i neprimjetna, nego ne možeš skužiti što želi reći..
Na njoj piše sljedeće:
Što znači to 8 i 9 saznali smo tek navečer u Fužinama, kad smo skužili da su to neke njihove lokalne oznake za nekoliko staza za hodanje. Tko je tu okrenut na koju stranu i zašto - ne znamo.
Evo karte. Umjesto crvenom, mi smo krenuli žutom cestom i došli od Vrata gotovo podno Male Viševice. U konačnici, bilo bi dobro da napravite šetnju cijelom stazom, ako vas netko s druge strane može dočekati autom.
No, dobro, nakon što ste parkirali kod rampe, preobukli ste, stavili rukasake i krenuli iza rampe, nastavljate pješke šumskom stazom. Ptičice pjevaju, diše se punim plućima. Jednom (1) smo našli planinarsku oznaku do skretanja u samo brdo i penjanja na vrh. Znate koliko su oznake male i kako je onda vidljiva ovako jedna pofarbana oznaka.. loše, loše..
Prije samog skretanja prema vrhu, naći ćete se na još jednom raskršću. Naravno, nigdje nikakve oznake, krenuli smo, kako Poljak kaže, "desnom stazom ulijevo". Naći ćete se još jednom na takvoj razmeđi, ne znam što da vam kažem, osim da se pouzdate u sreću i intuiciju, kao super pouzdane smjerokaze, hehe..
Šetnja samom šumom je standardna. Ništa ne vidite, ali udišete svjež šumski zrak. Evo skretanja prema vrhu i odlaska s utabane šumarske staze.. šmrc!
Prekrasna šuma i mekani tepih za hodanje, oh, divno!
Nakon skoro dva sata (tj. jedan Poljakov sat) došli smo pred Bitorajku, sklonište podno vrha.
Da nije bilo lako govore i leđa preznojena u-obliku-zeke.
Inače, na putu smo sreli hrpe planinara, od lokalnih do širom države. Nazvali smo zato ovaj izlet "Od Rovinja do Sinja". Uključujući, naravno, Zagrepčane i Slavonce.
Do vrha od Bitorajke imate 20-ak minuta. Tu ulazimo u rojeve muha i mušica. Nešto nevjerojatno. Hodamo zatvorenih usta.
Inače, budite oprezni jer u šumi hoda jedan nepoznati četveronožni lik vrlo sličan vuku, koji je sklon srljati u najosjetljivije dijelove muškog tijela. Kao što možete vidjeti na priloženom, gdje je fotografica bila brža od svjetlosti da to ovjekovječi!
Na samom vrhu smo shvatili zašto je Bitoraj - buran! Snažan vjetar kovitla. Pogled prekrasan. Puca do Kleka!
Dok drugi klopaju planinarsku klopu, neki bahato jedu afričku hranu: alžirsku piletinu s bademima zapečenu u rerni pripremljenu dan prije!
Nakon što sam se, kao deBilla, isprljala tintom za žig, koju sam kupila neki dan, izlupala sam žig. Ako je netko pasionirani skupljač žigova i ima neko rješenje za nošenje tinte, molim da ga podijeli sa mnom, hvala!
Ja na 1385m.
Krenusmo dolje. Simpatičan izlet.
Zapravo, da su bile korektne oznake vjerojatno bi nam bilo dosadno. Ovako je izostanak planinarskih oznaka učinio ovaj izlet zanimljivim. Ako vas zanimaju još neki dodatni komentari planinara s Foruma, možete ih pročitati ovdje. Ako tko zna tko je odgovaran za ovu sprdačinu na Bitoraju od markacija, neka mi proslijedi informaciju, molit ću, hehehe..
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Naći ćete se još jednom na takvoj razmeđi, ne znam što da vam kažem, osim da se pouzdate u sreću i intuiciju, kao super pouzdane smjerokaze, hehe..
