Diavola

nedjelja, 31.08.2008.

Vera - jedno od bizarnijih mjesta gdje sam spavala

Ništa, kad je završio karneval u Fužinama, tj. kad smo mi završili s karnevalom jer je postalo gadno hladno, a i baterija foto-aparata mi bila na izlasku, odlučismo se mi vratiti. Cilj je bio, ne znam koju riječ da upotrijebim, konačište/prenočište Vera koje se nalazi nedaleko poznatog planinarskog doma Vagabund (iza Liča). Naime, tamo smo za ručkom dogovorili spavanje i iznajmili "apartman" za 30 eura na noć (ne po osobi!). Dakle, četverokrevetni apartman za 30 eura. Apartman se čini ok, mislim, ništa posebno, ali za tu lovu super! Čak štoviše, ispada 55 kn po osobi, a još imate kupaonicu na raspolaganju! I dvije sobe! Jeftinije i, zbog kupaonice, "luksuznije" od Vagabunda. Apartman je mala kuća na rubu imanja. I tu vidite da su gazde (možda samo gazdarica) opsjednuti cvijećem i dekoriranjem. Volim cvijeće, pozdravljam inicijativu, djeluje sve njegovano. Svaka čast. Treba to sve zalijevati i održavati. Putem meni gazdarica objašnjava da je ono bure na kući malo akumulacijsko jezero za koristiti vodu u samom apartmanu. Mene samo zanima, komentiram, je li to burence zagrijano i ima li tople vode, kaže ima, da, da, bojler je ispod burenceta u kupaonici. Ok. Mislim u sebi podlo na povoljnu cijenu apartmana i klimam potvrdno glavom kao "ma sveee jeee u reeedu, nije to ništa za nas, naučili smo mi na tuširanje iz burenceta". Evo par fotkica s terase gdje smo klopali... ugodno, prekrasno, zeleno, cvjetno, njegovano... I sad došli mi navečer kod Vere i šta ćemo, sjeli mi popapati kolač od jabuka... Ambijent blago lovačko-prijeteći hehe... usput, ovo na zidu nije medvjed, kako sam naivno mislila, već divlja svinja enormnih proporcija... I sad krećemo mi, mrčina, prema toj kućici/apartmanu, s nama ovaj puta gazda i kreće objašnjavanje... vani mrkli mrak! Ništa se ne vidi! Uglavnom, da pokušam rezimirati. U kućici imate struje do 21:30, poslije toga struje više nema. Ali! Pazite, ali! U spavaćoj sobi imate lampu koja radi cijelu noć. Na moje pitanje da šta to znači, može li se ugasiti, jer je meni prva misao "gori cijelu noć", gazda se šeretski nasmije i kaže "naaaaravno, to je lampa kao i sva druga na prekidač, kad nećete da vam svijetli ugasite". Huh. Drugo, ugrijao nam je bojler, ali ne smijemo ga više paliti, jer bojler ide na posebni agregat. Koliko smo shvatili dva su generatora struje, jedan za bojler, drugi za lakše potrošače struje u apartmanu. Kad zagrije vodu u bojleru onda prebacuje na drugi slabiji agregat koji nam daje jako malo struje, dovoljne samo za žarulje. U 21:30 gasi sve agregate i preostaje nam samo lampa u jednoj sobi. Trebalo nam je neko vrijeme da to sve povežemo. Bilo je blizu 21 h i svi smo poludjeli od panike da se što prije otuširamo. A tek onda je krenula panika! Naime, ja krenula prva. Ono što organski ne podnosim je kad nema tople vode za tuširanje, jer sam zimogrozna i naučena na plinski bojler gdje se do besvjesti tuširaš vrućom vodom. Bilo ljeto, bilo zima, ja sam od onih što vole da je toplooo... I sad krene voda, hladno-hladno, jeeedva, ali jedva mlako. Ajde, što drhtim od zime, moram požuriti, ali ljudi hajde što nema tople vode, ali što pod tušem uopće nema pritiska to me skrhalo! Zakon spojenih posuda s bojlerom! Naime, ako dignete tuš visoko, prestane voda curiti, ako ga spustite, onda voda krene militi. Ja nikad nisam vidjela da voda iz tuša izlazi pod tako čudnim mlazom i kutem. Da sam stala pokraj umivaonika i pokušala se vodom iz pipe otuširati - efekt bi bio isti! No, šta je tu je, misliš na povoljnu cijenu i tuširaš se čim brže. Otuširani i zadovoljni, jer ipak smo neku vodu za tuširanje imali, plus imaš i toalet. Umrla bih da smo bili u krcatom Vagabudnu tu večer. Pa još da mi dođe pijana ekipa s karnevala iz Fužina u neko doba noći i probudi nas sve u domu. A ne, ne, Vera je, unatoč svemu bilo bolje rješenje! Čak i jeftinije, jer je u planinarskom domu Vagabundu spavanje 65 kn. Evo da dobijete dojam prostora. Lijevo jedna soba Na zidu konji u trku, naravno. A u sobi u kojoj sam ja spavala neki svetac koji mi je utjerao strah u kosti... kad nema struje, već sablasna svjetlost lampe... imaš osjećaj sići će i dotaknut te hladnim dodirom oko vrata... A lik na slici kao neka pravoslavna verzija Džonija Štulića. Ujutro smo otkrili zašto je lampa trajnožareća unatoč izostanku struje! Sve u svemu, izuzev slabo pritiska hladne vodice u kupaonici, dobro smo prošli. Povoljna cijena spavanja, ako budem išli u taj kraj opet ćemo tamo. Zapravo, najviše mi se svidjela ekipa koja tamo radi. Svi, ali svi iznimno ljubazni, nasmiješe ti se, porazgovaraju, jave se, čak su i djeca zaposlenika simpatična i pristojna... Eto, da nije bilo ovog s kupaonicom, ne bih vam imala šta posebnog za pričati. Ovako, imaš bar priču... (nastavak par postova dalje)

- 11:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 29.08.2008.

Ljetni karneval u Fužinama 2008. (II. dio)

Nastavak iz prethodnog posta... Najuvjerljiviji kostim bio je od Aladina (?). Jedino vlasnik kostima nije nekog zamolio da mu prođe žiletom pa leđima smo dobili mild verziju Andre Aladina Knege. Ovdje ja fotkam, simpatični Ali Babini drugovi i fotkam, fotkam, stojim u prvom redu duž mase ljudi, kad odjednom kroz objektiv skužim idu na mene!! Tu prekidam fotkanje i stanem nešto nepovezano pričati jer mi je neugodno... odlaze! E da! Još su impresivni bili i ovi mladići... Čovječe, nose ogromna i teška, pretpostavljam, zvona na guzama, onda se guze i ta zvona ječe... nekad je njih samo dvojica, nekad ih je više, kako god, moćno i izgleda i zvuči. Ne znam koliko su teška ta zvona koja su im na guzama, ali sumnjam da je bilo lako! Tu stoje okrenuti guzama i lupaju jedni o druge svi tako u krugovima. Bilo je i da su protrčavali jedni prema drugima, onda kad se približe, okrenu se guzama i zveknu jedan o drugoga. Evo ženske što sam je spominjala iz prošlog posta da je densala sama. Tu je s kolegicom na autu. Nitko ih nije zvao da gledaju u našem smjeru, ali očito je da vole pozirati i da su me prepoznali kao modnog fotografa (valjda pod utjecajem SadisticoShy-a i njegove modne fotografije). Konačno, na kraju... za vinopije i ljubitelji drugih alkoholnih pića, gdje se sve moglo naći cuge... evo par primjera: A od cuge se već na početku karnevala najviše razvalila Vilma, Kremenkova zakonita... Bacala se po tom konjiću na opće oduševljenje okupljenih. Njeni su je pokušali obuzdati, ali i njima je bilo smiješno... Eto... sve u svemu, mi smo se dobro zabavili! Svaki put kad završimo u Fužinama uvijek budu neka ovakva događanja. Imali smo sreće. Zato rado tamo odemo, hehe... Dobre su Fužine. Ja srce Fužine.

- 15:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 27.08.2008.

Ljetni karneval u Fužinama (I. dio)

S obzirom da sam dosta fotkala, pustit ću ovaj post u dva dijela. Nakon što smo završili uspon na Zagradski vrh, vratili se do auta, skužili smo da je već 17 h i da nam se baš ne da ići na Viševicu. No, trebalo je i ubiti vrijeme do vremena za spavanje. Naime, odlučili smo se za spavanje kod Vere gdje smo i jeli (par sto metara dalje od Vagabunda). Iznajmili smo apartman za 30 eura, mjesta u apartmanu 4. Super. No, rezultati su bili zanimljivi pa ću o tome u jednom od idućih postova, hehe... I sad šta ćemo, skužimo da nemamo vode za drugi dan planinarenja, a treba i nešto kupiti za doručak (paštete!) pa se odlučujemo vratiti do Liča u trgovinu. Subota, sve si nešto mislimo da neće bit ništa otvoreno u Liču pa kad smo već došli do Liča, hajdemo mi fino produžiti do Fužina pa tamo otići do trgovine. I bi tako... kad dođosmo mi u Fužine, a ono skužimo nešto ne štima... Čudno obučeni ljudi koje sporadično skužimo na cesti. Nije trebalo dugo da shvatimo da se radi o maskenbalu iliti karnevalu usred ljeta. Ajd dobro, super, parkiraj, idemo u shopping pa ćemo se onda infiltrirati u masu glumeći da smo maskirani u planinare. Iako su se organizatori festivala žalili da im nisu svi najavljeni gosti došli zbog nevremena dan prije i kiše taj dan kad se karneval održavao, karneval je bio super. Na sreću, to poslijepodne i večer više nije pala ni kap kiše pa su se, ipak, zeznuli svi oni koji nisu došli. Atmosfera je bila odlična, svi su bili vedri i veseli, a bome i pod utjecajem alkohola, hehe... Ja srce Fužine. A sad fotkice uz par komentara... Priredbu je vodio albino-muškarac iz Rijeke. Ja ne znam jel to onaj tip što glumi bijele udovice u Red Carpetu ili? Kako god, lik je duhovit i nasmijali smo se s njim, bio je jako simpatičan, ful-je-kul... e da, tip ima problema s vidom, stalno je papire držao na pet cm od lica. Kak se taj tip zove? On je moj najjači junak iz Fužina! Prvo smo se kretali kod nekog košarkaškog igrališta, gdje je bila baza za maskenbal i odakle je krenula povorka. Kao i na svakom maskenbalu/karnevalu, neki su si stvarno dali truda da se maskiraju, a neki su bili toliko trivijalni u svojim maskama da smo ostali zatečeni. Recimo, grupa je bila obučena u "poklone", kao uzeli velike kutije, obljepili ih ukrasnim papirom i sad su oni kao pokloni. Dakle... hehe... ma, vidjet ćete... Ovo je bila grupa maskiranih ljudića u bijelo s neobičnim ejlijen ušima. Dali su si truda... E ja pola sata namještam fotku za fotkanje, odjendom mi ulijeće neki lik ni da bi sekundu dvije pričekao da fotkam. Mrtav-hladan. E zato će Brko završiti na blogu s komentarom: Brko i Brkina žena maskirani na fužinskom karnevalu. Ovu curu ćete vidjeti i kasnije, ovdje je na zagrijavanju. Pleše sama sa sobom. Kasnije će završiti na haubi auta. Cvjetko. Nevjerojatno koliko muškaraca voli izgledati kao ženice. A gle heroja u zelenoj suknjici... Ovo mi je, uvjerljivo, naaajslađa fotkica. Pogle facu malog! Inače su njih dvoje sjeli malo u tim kutijama da odmore. Uhvatila sam ih taman kad se ova lijeva djevojčica ustajala, zato ona izgleda kao da nešto nije u redu s građom, hehe... A mali? Ajmeee, pokidala sam se! (Usput, to su ti "pokloni") Najbolja mi je grupa bila Samba ispod Volte. Voditeljica grupe Samba ispod Volte, za razliku od drugih obučenih u vragove, bila je obučena u anđelkovića... Evo ovo je kad je povorka već krenula i kad smo se i mi, onda, pomakli prema centru... Samba ispod Volte je imala super nastup, najjači su bili s bubnjevima... možete ih vidjeti (i čuti) i na Jubitou. Imali su dobre kostime, a dali su si truda ne samo uvježbati ritam (bubnjeve), nego i koreografiju. Baš su dobro zvučali! Ovdje sam dobila i jednu puuusu! Baš je simpa... Evo još par likova... A gle malog desno, prestravljen! Ajoj! Boli! Ovog sam lika nazvala Dado Topić. Šta nije isti? Maskirao se u njega! Neke su grupe imale osmišljenu koreografiju... Bio je tu i pravi jugo kompletno promijenjen u neko drveno čudovište. Gle unutrašnjost! I onda se neki brinu kako će proći tehnički, hehe, pa gle ovo! (Nastavak u idućem postu!)

- 16:24 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

Zagradski vrh i pokoji trač iz Vagabunda

Zagradski vrh je više nego lako za osvojiti. Kao što sam spomenula, najčešće se osvaja u kombinaciji s drugim susjednim vrhom - Viševicom. Vrh je u HPO-u pod rubrikom "Gorski kotar - južni dio", a kod Poljaka se vodi u "Planinsko zaleđe Crikvenice". Do tamo smo došli auto-cestom Zagreb-Rijeka pa preko Fužina i Liča. Zagradski je vrh atraktivan i jednostavan za osvojiti i za neplaninare. Vidjeli smo da reklamiraju ture za Zagradski vrh iz N. Vinodolskog i Crikvenice. Ima i tura pješačenja iz Bribira do Zagradskog vrha. Kako je općepoznato da mi nismo tako ambiciozni planinari, mi smo krenuli od planinarskog doma Vagabund, odakle kreće markacija i odakle je najkraći put za do vrha. Vagabund (Vagabundova koliba) je simpatična planinarska kućica uz tu glavnu cestu, ne možete je promašiti. Ima dosta parkiranih automobila pa pretpostavljam da ima dobru reputaciju i što se klope tiče. Mislili smo tamo spavati, noćenje je 65 kuna, međutim, nije bilo mjesta. Za kuću vam treba vreća, a možete iznajmiti posteljinu od vlasnika. Vlasnik objekta nije bio raspoložen za neki razgovor, djelovao je dosta nervozan i nestrpljiv. Moji mi kažu da sam preosjetljiva i da nam je tip odgovorio sve što smo ga pitali. No, meni se nije svidio stav, sav bitan, eto pun je, puna mu je terasa, a mi sad tu nešto... pa mu nisam htjela ostaviti ni lovu za ručak. Odlučili smo krenuti dalje, naći i smještaj i ručak. Usput, kad me pitao zašto se nismo najavili, rekla sam da sam zvala broj iz knjige Željka Poljaka, ali da je automat javio da taj broj ne radi. A on meni na to da taj broj nikad nije ni postojao i da ne zna odakle Poljaku taj broj. Hm, šteta da autor knjige nije zamolio nekoga (platio) da mu provjeri sve telefonske brojeve koje je naveo na početku knjige Hrvatske planine. Ako je knjiga novo izdanje 2007. onda se očekuje update svih mogućih podataka, pogotovo ovih koji su važni. Ovo je drugi broj planinarske kuće iz knjige da ne radi uopće. Krećemo dalje cestom i prvi objekt na koji nailazimo s lijeve strane je neki objekt Vera. Parkiramo, izlazimo vanka, prvi dojam: netko si je jako dao truda da uljepša prostor cvijećem i zelenilom. Jako lijepa terasa. Poslužuje nas iznimno ljubazna žena, osmijeh na licu, domaćinska atmosfera. Odmah odlučujemo tu klopati. Žena nas obavještava da imaju povoljan apartman za iznajmiti, za 30 eura, oduševljavamo se i uzimamo. Apartmanu ću posvetiti jedan cijeli post, hehe, onda znate da ima posebnih razloga... Papala sam gulaš od par vrsta gljiva. Nakon što smo se dobro naklopali, vrijeme je bilo za planinarenje. 14h, pun stomak, divna kombinacija za fizičku aktivnost hehe, no, hajde, idemo razbiti unešene kalorije. Početna markacija je iza Vagabunda. Ubrzo izbijate na cesticu duž koje je niz vikendica. Evo dvije... Pretpostavljam da ti ljudi ne vole sunce, jer tko bi ih, inače, natjerao da rade kuće u kotlini i u šumetini. Imaš dva sata svjetla dnevno, hehe... ja bih uvijek prema suncu/na suncu, svjetla/topline mi treba... Nakon što prođete vikendice ulazite dublje u šumu. Evo trenutak izlaska iz šume i prvog pogleda na Zagradski vrh: Evo specifične kućice za lovce na kojoj su čak(!) postavljena stakla. E sad tu su bile markacije. Staza podijeljena na lakšu i težu. Pliz, idite težom, jer je ova lakša ubitačna. Mi smo se, na moje inzistiranje, odlučili za lakšu i ostali zabezeknuti koliko je ta lakša staza - duža. Obišli cijelo brdo prije nego smo došli do vrha. A da smo išli "težim" putem odmah bi krenuli prema vrhu, kako smo ga i vidjeli i došli tri put brže. A nije uopće problematično. Dakle, birajte "težu" varijantu. Evo nas i na vrhu. Žig... Prekrasan pogled na Viševicu, Bitoraj i Riječki zaljev. A gle oblaka... Spust dolje (onom kao težom stazom). Lijep izlet kojeg svakako mogu svladati i neplaninari. Do vrha sat vremena, markacije ok, a i orjentacija u prostoru je jednostavna. Čim dođete podno prvog vrha - to je Zagradski i jasno je vidljivo gdje se morate popeti. Pogled odličan. Vrh: 1187 m Markacije: OK Žig: Gumeni, nema uzidanog Vrijeme do vrha: 1h do 1:15h Opasnosti: Nema Životinje: Ptičice Vidikovac: Dobar Sve u svemu: Lijepo

- 08:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.08.2008.

Uvod: skitanja po Liču, Fužinama i okolici

Evo proveli smo dva dana skičući po zaleđu Crikvenice i Novigrada. Točnije, odlučili smo se za 4 vrha južnog dijela Gorskog kotara. Plan je bio slijedeći: - prvi dan: Zagradski vrh i Viševica + Bribir (u kojem nikad nisam bila) - drugi dan: Medviđak i Kobiljak + janjetina negdje prema Dugoj Resi (spotali smo neka mjesta kad smo zadnji put skitali u tom kraju) - prvi ili drugi dan: svakako kupanje Novigrad/Crikvenica Ostvareno: - prvi dan: samo Zagradski vrh - drugi dan: samo Bribir i Medviđak. Od kupanja ni k, bilo je hladno (nevrijeme dan prije), plus, ne bi imali kad. Na Viševicu nismo stigli, jer smo se prekrasno popeli na Zagradski (krenuli u 14h). Iz istog razloga nismo stigli na Kobiljak. Drugi dan smo skitali od Bribira do Drvenika, dok smo došli podno Medviđaka, osvojili ga, već je bilo 16h, nismo se usudili ići na Kobiljak. Inače, da, stigne se. Možete komotno, ako ste normalni planinari, a ne kao mi, jedan dan Zagradski/Viševica, drugi dan Medviđak/Kobiljak. Konačno, igrom slučaja, kako to već ide kad mi dođemo u Fužine, završili smo na karnevalu ili mskenbalu u Fužinama i tako se dobro proveli. Volim Gorski kotar, što reći! Ja srce Gorski kotar!! Rezime: Medviđak preprekrasan, odlično sam se tamo osjećala. Bribir me razočarao. A sjećam se da maštam o tom Bribiru odavno. Uvijek mi je to, još od mladosti, ostalo kao neko misteriozno povijesno mjesto. Ma, ništa, zaboravite, hehe... šteta... No, dobro, pisat ću dio po dio, ima kojekakvih zanimljivih stvarčica... Ajmo po redu! Evo gdje smo bili, zona Fužina: Za nas ključni Lič. Tu smo osvojili Zagradski vrh (i odustali od Viševice). Otišli do Fužina na maskenbal. Tamo je bilo super. Umirali smo od smijeha i baš se dobro (i neočekivano zabavili). Drugi dan se spuštamo od Liča prema Bribiru nastavljamo prema Drveniku i Križištu, obišli cijelo crikveničko zaleđe. Stali smo, valjda, u svakom mjestu da ja fotografiram šta hoću. Onda smo se odvezli do Križišta. Malo produžili i od mjesta Plase se odvajamo s ceste za Zagreb i krećemo uskom asfaltiranom cestom Boguizanogu prema polaznim točkama za Medviđak i Kobiljak. Nakon što smo osvojili Medviđak i odustali od Kobiljaka, vraćamo se preko Liča i Fužina za Zagreb. Stajemo u Petrakovom brdu gdje primjećujemo zastrašujući broj auta. Skužimo da nisu svi stali na janjetinu, čak štoviše. Svi su stali zbog proštenja (slavonski: kirbaja). E taj post pričekajte, bilo je odlično. Dat ću detaljan osvrt na događanja u restoranu Frankopan (Petrakovo brdo). Evo našeg prvog vrha (ovaj u sredini) - Zagradski vrh. Trebate sat vremena do gore. Možda malo više ako fotkate. Polazna točka je poznati planinarski dom Vagabund. Htjeli smo tamo ostati i papati i spavati, no, međutoa, pomrsili su nam se planovi. Prvo, dom je bio pun. Znate da sam ja osjetljiva i kritična (najgora kombinacija) pa moram neke stvari prokomentirati. Prije bih pukla nego prešutjela, hehe. Naime, vlasnik se nije baš nešto pokazao ljubaznim. Mislim, odgovorio je na sva naša pitanja, ali ja bih se usudila reći nervozno i nestrpljivo. Pa, de, čovječe, htjeli smo ti ostaviti novce, ne ide zbog više sile, ali da si bio ljubazniji isto bi učinili idući put... No, ovako netje motji. Moji sudruzi u skitanju kažu da sam prekritična, ali eto... meni to malo too much... mislim, rekao je sve što smo ga pitali, ali nije bilo nekog prijateljskog tona. Terasa mu je bila puna, hrpe naručenih gostiju za spavanje pa mu je bilo valjda too much da s nama razmijeni 2-3 prijateljske. Nema veze. Nema mjesta, ok, idemo dalje. Spavali smo u nekom "kompleksu" Vera pol minute dalje od Vagabunda i prošli bolje nego da smo spavali u Vagabundu. Jer smo imali kupaonicu hehehe... ali i o tome imam storiju! Tko se posljednji smije najslađe se smije, a ja sam poznata po tome da uvijek prva moram puknuti u grohot. I zeznem se, naravno. Za one koje ne zanima planinarska tematika, evo zanimljivih igrača ispred Vagabunda: Slatki, ne? Kako god, u idućem postu o usponu na Zagradski vrh! Here we go now! P.S. Ako niste skužili što drobim u ovom postu, preskočite ga. Malo je zbrkan. Em sam puno toga htjela reći na malo prostora, em sam upravo došla s janjetine. Zaboravite sve, od idućeg posta krećemo ozbiljnije.

- 16:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 22.08.2008.

Lijepom našom - perajama

p.s. hvala svima na sudjelovanju u raspravi o taekwandou i bronci na OI 2008. fino smo se porazgovarali, dosta sam toga naučila. ali kako ovaj blog nema veze s borilačkim sportovima i politikom/taktikom u vrhunskih sportova, maknuh ga i vratih se onome što znam bolje - putopisima. I, kažete, ide lakše s perajama, ha? Šta nije strašno kad pomislite da imate i najjače peraje na nogama ne bi mogli prestići vrhunaravne plivače? Stavit ću ovaj post pod kategoriju Sport.

- 18:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 20.08.2008.

Tajanstveni dvorac i kupanje na Dobri

Nakon što smo uživali na Slapiću, krenuli smo dalje u skitnju. Prvo je trebalo naći nešto za pojesti, a onda se još malo provozati po okolini i istraživati nama nepoznate detalje oko Karlovca. Prvo smo se zagubili kad smo izašli iz kampa, krenuli na lijevo i vozikali se jedno pola sata do 45 minuta po uskim cestama. Hrpe vikendica, hladovina, rijeka, fino mjesto ako znaš gdje ideš. Mi nismo znali. A nismo imali ni koga pitati, jer je bila nedjelja poslijepodne, sunce, nije bilo žive duše negdje. Kad smo, konačno, uhvatili nekog djedu, ovaj nam je objasnio sve što trebamo raditi da se vratimo na glavnu cestu. E kad smo izbili na glavnu cestu, ne pitajte gdje smo točno bili jer se uopće više ne sjećam, onda smo se odlučili za odlazak do Zvečaja u restoran Zeleni kut. I to smo imali sreće da smo otišli tamo, jer pojma nismo imali da je i to jedno tamošnje poznato izletište + restoran. Restoran Zeleni kut nalazi se na 22. kilometru od ulaza u Karlovac prema smjeru Ogulina, na prometnici za Senj. Restoran je smješten na lijevoj obali rijeke Mrežnice, uz prekrasan slap i riječni otok. Zbog svoje pozicije, flore i faune omiljeno je mjesto ljubitelja raftinga, kanuinga, šetača, lovaca, ribolovaca, raznih kolekcionara, ali i onih željnih mira i spokoja (pisci, slikari i drugi umjetnici). Gostima se nude brojni popratni sadržaji: dječje igralište, odbojkaško igralište, kupalište, kanui, boravak na riječnom otoku (uz mogućnost kampiranja), označene biciklističke staza i šetalište uz rijeku. Tu je bilo dosta ljudi, poslagani svi po ručnicima uz obalu Mrežnice. To mi se već manje sviđalo, ali priroda je bila fantastična! Bili smo u napasti iznajmiti neki čamac i otići se okolo voziti, ali meni se nekako nije dalo pa smo odustali. Bila sam više za sjesti, klopati, malo fotkati okolo... ideja o vožnji nakon sat vremena vožnje autom činila mi se nekako manje privlačna. Smatrala sam da je u tom trenutku najbolje se podbočiti u nekoj birtiji... i jedino ispravno! Restoran je bio ok. Konobari tak-tak, ništa posebno uslužni. Ali valjda moraš spustiti kriterije i ne biti strog prema njima kad imaju punu terasu. Klopu smo čekali jako dugo, već smo pregladnili. Ja sam uzela, na sreću, prvo juhu od gljiva, a onda pastrve. Ne znam što da vam savjetujem... priroda je prekrasna, stvarno... malo mi je bilo prekrcato ljudima, a restoran... hm... nije loš, ali nije ni neki u koji ću se "sigurno vratiti"... eto, iskreno... Ovo je pogled s terase. Lijevo je obala i ti ljudi s ručnicima, a desno vidite otočić koji se fantastično uklopio u okoliš. Onda skužite kako je, obično, ruta plivanja s obale lijevo na slici (ne vidite, zamislite!) prema tom otočiću. A do otočića možete doći i brodićem. Možda to i nije otok, možda je poluotok, nismo skužili, ali stvarno dobro izgleda! Odlučili smo krenuti dalje... e sad tu sam već kontaktirala svoje karlovačke veze i dobila prijedlog da naša iduća destinacija u Karlovačkoj županiji bude Jarče Polje. Da, dobro ste čuli, mjesto se, iz meni nepoznatih razloga, zove "Jarče Polje". Voljela bih znati što to znači. Sms je glasio: "cesta Duga Resa-RI do Jarčeg Polja tamo desno preko mosta ima znak za Novigrad na Dobri". Plus hrpa prekrasnih mms-ova snimljenih tamo koji, očito, pokazuju nešto jako zanimljivo! Ok, ajmo tamo! Nismo imali problema s pronalažanjem mjesta, negdje je 20 km udaljen od Karlovca prema Rijeci. Tamo nas je dočekalo zbilja niz zanimljivih detalja. Čim smo parkirali kod jednog famoznog mosta skužili smo tipa u gaćama kako vodi aljaškog malamuta i plaši djecu okolo pričama o krvoločnosti tog psa. A klinci koje je plašio sjedili su na pravom motoru i vozikali se okolo. Hehe... A most? Fantazija! Znam ovu fotografiju, viđala sam je dosta puta i, evo, sad sam i ja bila tamo! Prekrasno! Elegantan i prekrasan kameni most! Mrak! Novigradski most na Dobri jedan je od najstarijih riječnih mostova u Hrvatskoj. Ukupna dužina mosta iznosi 122 metra. Most premošćuje rijeku Dobru gotovo pod pravim kutom i ima dva izrazito uočljiva dijela.Most na rijeci Dobri pod gradom Novigradom velika je monumentalna građevina. Taj je most jedan od najvrednijih spomenika graditeljstva stare hrvatske mostogradnje. Most je i danas u funkciji! Inače, zanima me, ako netko ima točne informacije, iz kojeg je stoljeća ovaj most? Na tabli piše 18. stoljeće, a na Netu ima informacija da je most star čak četiri stoljeća i da se spominje u dokumentima iz 16. stoljeća. Što je sad točno? Eto ako netko zna da podijeli sa mnom/nama informaciju, baš bih voljela znati, jer je most stvarno impresivan. Pogled u brda i, konačno, famozni dvorac kojeg tražim od kad je u promet puštena auto-cesta Rijeka-Zagreb! Znate za onih par sekundi kad idete od Zagreba prema moru, prođete Karlovac, taman neki tunelčić i onda vam se kratko s lijeve strane u daljini pojavi dvorac na brdu? Pa onda brdo zaklanja sekundu dvije i onda opet par sekundi dvorac? Jeste to ikad registrirali? E, ovo vam je taj dvorac! Konačno! Evo pogled s dvorca na dijelić auto-ceste. Stari grad Novigrad. Utvrda iz 15. stoljeća! Ostaci su to starog frankopanskog grada. Šta nije super? Ne zna se kad je ova utvrda dobila ime. Nastajala je tijekom niza stoljeća. Više o povijesti dvorca možete pročitati ovdje. Grad je imao burnu prošlost. Najznačajnije razdoblje Novigrada vezano je uz knezove Krčke Frankopane, ali se pouzdano ne zna kada su došli u posjed grada (14. st.?). U vrijeme Frankopana bio je to prostrani romantiči burg (hehe odvalim uvijek na tu riječ "burg"), u pravom smislu frankopanski grad koji odiše jednostavnošću i kubičkom zatvorenošću, bez razigranih masa kao što je to slučaj s gradovima srednjeeuropskog područja tog vremena. Pogled na most s dvorca. Na sreću, dvorac je zadnjih godina obnavlja. Nakon Drugog svjetskog rata rapidno je propadao. Kažu "odvozio se kamen kao građa". Zamislite lopova! Krasti kamenje sa starog dvorca! Dabogda u paklu završili na Odjelu kamenoloma! Danas je južna kula u potpunosti rekonstruirana te je na njoj izgrađen vidikovac, a na ostalim djelovima starog grada nastavljena je rekonstrukcija." Cesta do samog mosta pretrpjela je, očito, odrone znatnijeg opsega... Ma, sve je bilo prekrasno! Nismo uspjeli naći povijesnu cestu Karolinu. Vjerojatno je to tu negdje, ali mi smo vozili samo po normalno asfaltiranoj cesti. Usput, putem smo nalazili na niz (polu)divljih plaža duž rijeke, na kojem je malo-malo bilo grupica ljudi... možete, čini se, stati gdje god, izaći, okupati se, osušiti i nastaviti dalje vožnju! Svi su uživali u čistoći i ljepoti tog dijela prirode... Ljudi, fantazija! Zbilja se isplati vozikati tamo, puno se toga prekrasnog može vidjeti... sve je zeleno, zeleno, zeleno... svježe... ima puno biciklističkih staza... mir, tišina... Ima puno skrivenih divljih plaža... ma, baš odlično mjesto. Šteta da i prije nisam otkrila Dugu Resu... Uživali smo svi, stvarno je bilo lijepo u ovom kraju... neopisivo, morate to osjetiti... Biciklisti, pretpostavljam, znaju kakav raj tamo imaju pa to ne moram ništa posebno prepričavati. Ispričavam se Dugorešanima i Karlovčanima što sam tek sad zašla u ovaj njihov mali raj... Očekujem još prijedloga domaćih iz tog kraja što dalje treba gledati... Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i: Ideja za kupanje: Karlovac & Mrežnica

- 12:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.08.2008.

Ideja za kupanje: Karlovac & Mrežnica

Moram priznati da sam ugodno iznenađena reakcijama na postove o Istri i brojem posjeta... Zašto to kažem, zato što je uvjerljivo najviše klikova u povijesti mog bloga dobio post o restoranu Leader - preko 1100 u dan i pol, hehe... ne znam jel blogeri i drugi čitatelji vole restorane ili vole "bizarne restorane", ali mislim da ni jedan moj post nije toliko puta bio otvoren kao taj! Prosječno imam 300-tinjak posjeta dnevno, no, lupoglavski je restoran odnio sve rekorde! Tko zna, možda će baš taj restoran utjecati na to da se oni koji još nisu bili u tom kraju odluče prošetati Ročem, Humom, Motovunom, Grožnjanom! No, moramo se malo maknuti od fantastične Istre i prebaciti u drugi dio Hrvatske, bliži Zagrebu. Kako i sam naslov kaže idemo u Karlovac, točnije Dugu Resu i tražimo mjesta za jednodnevni odmor. Sad ću u jedan-dva posta prepričati svoje dogodovštine i dojmove tijekom skitanja po Mrežnici i Dobri. Odmah na početku, tu su stvarno odlična mjesta za kupanje ako ste u ovom dijelu Hrvatske. I još besplatna! Mi smo se uputili u kamp Slapić. Ne ciljano, nego zato što su nas tamo odveli znakovi na cesti. Prije nisam imala pojma o tome i samo zbog oznaka na cesti odlučili smo se posjetiti ovo mjesto. Tražili smo neko mjesto za kupanje, ručkić, lapež... Kamp je, kasnije smo pročitali, jedan od najboljih u kontinentalnom dijelu Hrvatske po uređenosti i posjećenosti. Uglavnom su gosti stranci, manje domaći ljudi (kao kamperi). Domaći se ljudi tu dolaze, uglavnom, samo okupati i eventualno popiti/pojesti nešto. Ovaj se kamp nalazi u Dugoj Resi (Mrežnički brig) i ne možete ga promašiti budući da na sve strane ima oznaka za njega... pretpostavljam omiljeno kupalište po broju kupača... Iako je taj dan bilo vruće, tamo je bilo tako ugodno i svježe... Mostovi okruga Slapić... Skok s mosta okruga Slapić... Izbacivači na ulazu... A pogledajte ovo ljepotu... u ovom dijelu kao ulazite u vodu... Nevjerojatna je priroda tamo... u rijeci kao da je ograđen manji dio koji pravi kao neki bazenčić... ludo izgleda! Nisam to još nikad vidjela. Kao prirodni jacuzzi. Koje dobro mjesto za četanja... Ostatak rijeke na trenutke je bio pun ljudi, a na trenutke potpuno prazan.. Za kraj malo prirode... I moja omiljena taj dan... šta nije ovo krokodilski rep? Ovo mjesto ima definitivno sve moje preporuke, ako ste u blizini Karlovca i Duge Rese. Prekrasan dan za odmor s djecom, romantično druženje ili izlet s frendovima... Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i: Ideja za kupanje: Karlovac & Dobra + tajanstveni dvorac i kameni most

- 08:49 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 16.08.2008.

Kotli, 220 milja eura kuća, Aleja glagoljaša

Evo i posljednjeg posta o mom ovoljetnom provodu u Istri... što reći nego fantazija... stvarno sam uvijek uživala u Istri i uvijek si mislim koliko još toga ima za okrivati... Istra pruža sve za pravi aktivan odmor! Pogled na Roč... Usput, zadnji smo dan na moje inzistiranje otišli do jezera Butoniga. Meni stvarno nitko nije rekao da je to UMJETNO jezero. O ne, prvo smo ga JEDVA našli, a onda kad smo ga, konačno, registrirali u daljini skužimo da je umjetno. Hehe... a ja se napela tamo otići i okupati! Svašta! Konkretno, za posljednji post odabrala sam poznatu Aleju glagoljaša, cesta je to koja spaja Hum i Roč na simboličan način. Uz cestu su postavljeni posebni spomenici u čast činjenice da je u ovom području u ono neko doba bilo središte glagoljaške pismenosti na ovim područjima. Osim što smo se zaustavljali duž Aleje, otišli smo taj puta i do tajanstvenog mjesta Kotli, o kojem ću nešto više dalje u postu... Glagoljica je prvotno sadržavala 38 slova i maksimalno je odgovarala slavenskom fonološkom sustavu. Ona je bila i brojevno pismo. Svaki je znak, slovo, označavao i brojnu vrijednost. K nama je glagoljica došla vrlo rano. Najveći dio hrvatske srednjovjekovne knjževnosti napisan je i sačuvan na glagoljskom pismu koje se smatra nacionalnim pismom Hrvata. Evo par detalja s Aleje glagoljaša... (Šteta da nije bilo teksta na stranim jezicima za strance.) Stol Sv. Ćirila i Metoda - kameni okrugli stol postavljen na tri noge na čijem obodu piše glagoljicom, latinicom i ćirilicom "Stol Konstantina Kirila i Metoda". "Glagoljica je prvo slavensko pismo koje je izumio Konstantin Ćiril. Na tom pismu bile su napisane prve slavenske knjige. To je stilizirano, na poseban način uređeno pismo, koje oblicima slova nije slično nijednom europskom ni azijskom pismu. Katedra Klimenta Ohridskog postavljena je ispod jednog hrasta. Sastoji se od kamenog stola i nekoliko kamenih stolaca-blokova postavljenih okolo. Uspomena je to na prvo slavensko svuečilište koje je osnovao sv. Kliment. Evo za Bugenviliju hehe... Aleja glagoljaša je spomen-područje dugo 7 km, osmišljeno i realizirano 1977. godine. Posvećeno je glagoljašima, učenicima i nastavljačima književne, prosvjetne i civilizacijske djelatnosti Konstantina Ćirila i Metoda, slavenskih apostola i prosvjetitelja. ALeja glagoljaša sastoji se od 11 obilježja koja označavaju razvojni put i povijesnu ukorijenjenost glagoljice među Hrvatima, posebno u Istri. A evo što je s mjestom Kotli. Dakle, mjesto je kao iz bajke... poznato je po mlinu koji se tamo nalazi i rijeci Mirni... U mjestu ima samo 15 kuća i jedno je od najatrakivnijih sela središnje Istre. U povijesti, Kotli su bili ekonomski najjače selo u okolici Huma. Nakon Drugog svjetskog rata krenule su migracije iz Kotli. Na prošlom popisu stanovništva samo je jedna osoba registrirana da tamo živi. Od 1994. godine radi se na očuvanju i obnovi ovog posebnog mjesta. Nizak je vodostaj pa se komotno može hodati po koritu rijeke. Ribice. Samo je selo, čini se, potpuno napušteno, ali se renovira. Ima par kuća, a neke od njih su, gotovo pa u cijelosti obnovljene, dok se dio tek planira obnoviti. Očito su vlasnici skužili vrijednosti eko-turizma i kuća po unutrašnjosti Istre. Kako god, evo par fotografija čisto da probam dočarati ljepotu tog mjesta. A pogledajte ovu fantaziju! Ostala sam zatečena! Pa to ovako ruševno izgleda premoćno, a kamoli još da se sredi! I tko je to tako fantastično smislio. A ono negdje duboko u Istri, neko malo selo i gle ljepote! Ova me kuća totalno fascinirala. Kao oči u zidu... I, evo, konačno kuća iz naslova posta. Vrijedi 220,000 eura i na tržištu je za prodaju. Navodno ima sve živo unutra. Mene stvarno zanima tko bi kupio ovu kuću. Koliko god je lijep ovaj dio, Kotli su, ipak, pusto selo, Bogu iza nogu, bez ikakvih sadržaja, okolo šipražje. Bi li netko stvarno dolazio tu kad bi već i iskeširao 200 milja eura? Hm... baš smo raspredali što raditi s ovom kućom kad je kupite. Jel' bi vam netko ovdje dolazio u goste? Ne znam... Usput, čak sam našla na netu i oglas za tu kuću. Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 09:06 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.08.2008.

Orljak + šarpeizacija

Ovaj post tematski će bit podijeljen na dva bitno različita dijela. U prvom dijelu pišem čisto planinarski post o drugom i posljednjem vrhu koji sam osvojila na izletu u Istri - Orljaku. Drugi dio posta vezan je uz moj prošli post u kojem sam bila silno tužna. Budući da mi je trebala doza života i vedrine otišla sam u posjet bandi od osam šarpeinjakovića. I uživala! Krenimo s prvim dijelom o vrhu Orljak (planinarski dio posta): Orljak je, kao i Žbevnicu, lako za osvojiti. Evo, opet, moje divne reljefne mape... ah! Ne vidite baš naziv Orljak (1106 m), ali nalazi se iznad sela Račja Vas. Od tog sela vodi cestica u brdo kojom idete. Cestica je jako simpatična, gle tu ogradu gore, kao iz doba Marije Terezije. No, mjestimično nam je cesta utjerivala strah u kosti! Znate zašto je ovo kamenje? Blagi odron... Svaka čast onom tko je postavio kamenje... Uglavnom, za Orljak je, ako idete s ove strane, totalna koma za naći polaznu točku s te ceste. Ne znam na koju smo mi foru uspjeli skužiti totalno blijedu markaciju uz cestu i tu stali da provjerimo. Naime, ovdje je početna točka gdje smo parkirali i skrenuli gore u šipražje prema vrhu. Kasnije će markacije bit bolje, jer se vjerojatno radi o Istarskom planinarskom putu ili tako nešto. Ali polazna markacija je strašna i zato će opći dojam za markacije bit nisko ocijenjen. To mi je jedina satisfakcija! Inače, osim što ćete imati totalni problem za naići taj putić za vrh s te "glavne" ceste (što je nekih 3 km od sela Rajča Vas), imat ćete problem i odmah na početku staze... nakon nekih 5-10 min. hoda, koliko se sjećam, odmah na početku staze doći ćete pred drvo i tu se staza račva bez da vam itko išta o tome kaže. Mi smo, naravno, krenuli lijevo i krivo skrenuli. Tu trebate ići ravno. Ako u jednom trenu vidite ovo čudo tehnike... ... to vam je definitivno znak da ste krivo skrenuli! Evo koja fotkica s puta do vrha... Konačno vrh sa žigom: Usput, jel ovo moderna verzija boškariona ili šta? Vrh: 1106 m Markacije: -2 Žig: U metalnom tuljcu Vrijeme do vrha: Jedno sat, ne sjećam se, lagano Opasnosti: Naći polaznu markaciju Životinje: Ptičice Vidikovac: Ok Sve u svemu: Lako kao perce _________________________________________________________________________ Drugi dio posta - čisto pseći! Za kraj posta... prekrasni, prekrasni mali šarpeijići koje sam sinoć upoznala i puno o njima saznala... valjala sam se od smijeha s njima, totalno su smiješni! Čovječe, kad navale na tebe kad uđeš, ajme... bojiš se da ne staneš na njih, a oni te ruše! To nasrtanje, to skakanje u oči, to grickanje, to grebanje... mrak! Kad smo odlazili svi su, ali doslovno svi spavali (uključujući i njihovu mamu). Hrkanje da ne spominjem. Hrču mrak! I mi stojimo ispred stana, zadnji pozdrav i to... i odjednom, legendarna scena, vidiš mamu i njih SVE kako polusneni istrčavaju iz stana na hodnik da nas pozdrave... koja je to LOL-čina bila... ja se pokidala od smijeha, neću to nikad zaboraviti, kao mala vojska istrčava brzinom svjetlosti... vidiš veliki crni val kako se valja prema tebi uz ciku i škripu... tko se prvi probudio, ne znam, ali istrčavanje je bilo savršeno koordinirano! E da, i da naglasim, da prvih pol sata skoro pa nisam ništa mogla fotkati jer tolike "napade" na goste nisam vidjela... prekrasni su bili, ali fotkanje je bilo out of question... moraš se s njima poigrati dok ne prođe taj njihov prvi snažni val znatiželje i razigranosti. Evo ekipe: Gle što sam zumirala rep, umjesto face... Kraljica majka: Portreti: Pozeri: Tko to tamo peva: Daj gric: Premoren: Laku noć... Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 09:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.08.2008.

Flokijeva eutanazija i duboka nemoralnost osječkih veterinara

- 22:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

Najbizarniji restoran u kojem sam bila + Farmeri i Indijanci

Sad već svi koji pratite blog znate da sam se šmucala po ćićarijskoj Istri, a oni koji duže prate blog, znaju da sam, također, opsjednuta s fotkanjem klope i komentiranjem iste. Nema mi ništa slađe nego pohvaliti restoran/kuhara ili ga svojim net komentarom - sahraniti ako nešto ne valja. E sad pazite, komentar koji sad slijedi ne znam u koju kategoriju upada. Meni je tamo bilo odlično i mi smo umirali od smijeha. Dobro smo se najeli, klopa je bila dobra. Konobar vrlo uslužan i simpatičan. Cijene zericu više, ali ništa što smeta. Dakle, čovjek bi rekao restač za petač! No, ono što smo tamo zatekli toliko me... hm... ne znam 'opće koju riječ da uzmem... Nisam nikad bila u ovakom restoranu, niti je i jedan restoran u kojem sam bila imao ovakvu spiku. Ma, bolje da krenem s pričom pa ćete vi ocijeniti sami! Dakle, vraćamo se mi s jednog od planinarskih spustova i skužimo u Lupoglavu, koji je btw jedna ulica s kućama desno/lijevo, jedan restoran uz cestu, teška neka crvena fasada, grande natpisi, ovo-ono, ajmo tu. Skužimo ima pristojan veliki parking, sve kak' priliči dobroj restoranskoj ponudi u ne baš razvikanom gradiću. I izađemo mi vanka iz auta na parkingu, kad meni pogled privuče pogled tabla iza restorana. Odmah sam povukla za rukave supatnike i ajmo vidjeti šta se to događa IZA restorana... Gulp. Indijansko selo? Mini zoo? Collective room? Wtf! O-o! Točno sam namirisala da će bit pakleno! Kad ono! Zoološki vrt kao da je ubacio par kanarinaca, kornjaču i kokoške pa stao glumiti Steve Irwinea po kavezima. Žive duše nema u tom zoo-u, jedino sam našla na ovu pitoresknu životinjicu. Čudnovata kljunaša. A da vidite u kojim uvjetima sirota živi. Grozne neke mreže, lanci, katanci. Bolje dr. Dabiću nego njoj sto puta! Idimo mi oprezno dalje, oči na leđima, neprijatelj-nikad-ne-spava koracima. Kad odjednom, stignemo u drugi dio ranča. Valjda taj indijanski! Desno indijansko selo s isključivo kaubojskim obilježjima. A lijevo tipične istarske kuće kažuni. Iznajmljuju se kao sobe (pretpostavljam s kupaonicom). Sraz kultura - Indijanci/kauboji versus Istrijani/Ćići! Navijam za Ćiće! Evo suptilno maskiranih klima! A sad, kulminacija posta, indijansko selo nakon što su ih kauboji asimilirali: (Obožavam ovakve postove pisati, nemojte mi uzeti to zadovoljstvo!) Dakle, obratite pažnju na tu stolariju. A fasada? Boja s ciglicama? Tzv. trodimenzionalna fasada. I ta neka društvena soba. Za kakve vrste druženja, pitam se, treba bit jako oprezan kad neku sobu nazoveš "društvena soba"... znamo da u današnje vrijeme "društvena soba" vrlo često asocira na masaž-druženja i slično... da vam ne bi bila neka sisata Indijanka iz Ukrajine pružala neku vatrenu indijansku masažu... A tko zna, možda je vlasnik ovog ranča htio reproducirati indijansko selo u nekom rezervatu 80-ih godina 20. stoljeća? Preko puta Banke, Pošte i Društvene sobe: Naivan gledatelju prvo bi upao u pogled ogroman hangar iza Sheriffove kancelarije. Ali ne i ljubiteljima holivudskih filmova! Meni taj hangar daje čaroban osjećaj kao da sam u nekom holivudskom studiju... znate one njihove hangare u kojima se sve živo događa za vrijeme snimanja filma. E tako i ovdje! Baš onak' pravi štimung! Stolarija na prozorima šerifove sobe mislim da je "posuđena" s kamp-prikolice. Gle taj crijep... To nam je već bilo dosta obilaska, glad nas je obuzela, a i živo smo htjeli ući u restoran i vidjeti što nas tamo čeka! Konobar nam se jako svidio. Kad me pitao "oprostite, mi se znamo", ja ono prevrt očima, rekoh "ne, ne, sigurno ne", kad ono dječarac htio reći "miii Slaaavonci" pa morao nekako početi spiku, hehe, ajd dobro. Kako god, dirnulo nas je da je sam u Lupoglavu, da si već štedi za brak, iako još nema ni ženu ni curu (ima li takvih muškaraca još uvijek hehe), da je već 2 godine radio u Hercegovini i da je sad godinu dana tu u Lupoglavu... dosta napeto izgleda, vidiš premlad previše obveza i stvari, ali definitivno simpatičan i drag. Lomila sam se što naručiti prvi put pa sam uzela juhu od gljiva i šparoge zapečene u siru i pršutu, a drugi put sam papala tjesteninu s tartufima. Klopa je bila stvarno dobra! Jedino mi je bilo čudno što smo svi dobili tanjure na nekakvim demode pladnjevima... kao onim što se kava služila 80-ih... E da! A šta vam nisam prvo ispričala. Kad smo mi došli u restoran, ono na prvu gdje ćemo sjesti, lijevo u kutu nekih 5-6 mladih, buče, glasno, onak' kao oni što rijetko dolaze u restoran, ali kad dođu - vole da ih se vidi i čuje. A s desne strane tri-četiri babe koje, također, ne izlaze po restoranima kao što su prije, ali vole da ih se vidi i čuje. Lomimom se gdje ćemo bliže jednima ili drugima, drugih stolova nema i u zadnji tren, ajmo bliže babama, ipak ih je brojčano manje. Ne volim kad u restranu ne čujem vlastite misli, a kamoli ono što mi sugovornici govore. I sjeli mi kad ja malo bolje pogledam te kao mlade, kao ono poznate face... Farmeri Nove TV. Hana bosanska Parizer Hilton. Fuad aka Deen niži i lakši od mene, vuče na mladog (i aseksualnog) Michaela Jacksona u hibridnoj kombinaciji s (također aseksualnim) Modnim Mačkom. Jelena s nečim ogromnim, ogromnim na glavi (kosa?) i dvoje anonimaca, što bi Modni Mačak rekao "obični ljudi". Dakle, njih pet. Sjede u pitoresknom restoranu Leader. Zove mobitel tu Jelenu, a ona glasno, glasno viče u mobitel "Mi smo u restoranu, ručamo, da, da, u REEESTORAAANU smo" ono nema ženska vremena za priču kad jede u ovakvom jednom finom restoooraaaanu... A svi pet jedu pizzu i piju kolu kao da su na rođendanu nekog kolege-osmoškolca čiji su starci svu dječicu izveli u lokalnu pizzeriju na trokutiće jumbo-pizze da ne prave nered doma. Nije mi, naravno, palo na pamet fotkati kako zlatna hrvatsko-bosanska mladež mlati pizze s kolom, ali moram vam ispričati detalj kako sam se u zadnji tren suzdržala da ne fotkam tog petog lika u društvu, za kojeg pojma nemam tko je. Kad su završili s klopom, sjede još malo pričaju za stolom, ja bacim pogled, a mladić svojih 20-ak godina, pazite sad, TISKA BUBULJICU u restoranu za stolom!! Još jednom! Lik tiska bubuljicu za stolom! To još nisam vidjela! No, ni slutite kako! Zamislite da imate bubuljicu iza lijevog uha na vratu. Kako bi joj prišli? Pa, naravno, desna ruka iza glave, svijena u laktu koji strši iznad tjemena. A lijeva ruka samo klizne oslonjena na rame. I tiskaaaj, brate! E sad tu scenu smjestite u restoran i vizualizirat ćete što se događalo u Leaderu taj dan. Možete vjerovati? E to sam htjela fotkati, ali sam se bojala da oni ne pomisle da slikam te Farmere pa sam odustala. Ne moram reći da smo svi buljili u tipa, ali nije se dao smetati. Malo se opustio. Pa bolje da je i nos čačkao nego da sam, dok čekam hranu, morala pratiti ishod borbe s bubuljicom. Frajer tiska bubuljicu u Leaderu... halo! I koja sam ja sretnica da uvijek prikupim ovakve crtice-iz-života! Nego da se mi vratimo na restač... Dok smo mi ćaskali s konobarom, on nam se pohvalio kako je ovaj restoran ušao u 100 najboljih hrvatskih restorana. Hajde de, super, bravo, čestitam. Mislim klopa fakat bila ok. I donese on nama tu brošuru, sigurno ste je i prije vidjeli u kojima je popis tih restorana s tim da svaki restoran da i neki svoj omiljeni recept. Kad mi skužimo po iznimnoj pohabanosti stranice gdje je naš restoran Leader, da gazda to drži negdje u restoranu OTVORENO da gosti vide. Pa je vrijeme učinilo svoje i te stranice gdje je Leader totalno pohabane, potamnile, skupile se od vrućine, para, čega li već... Naime, skužim ja da je to iz 2004. pa mi je odmah došlo da pitam gazdu "a šta je bilo sa slijedećim godinama, zake vas više nema? potisnula vas konukrencija ili?". Nego, za kraj sam vam ostavila biser ovog restorana... Kad otvorite jelovnik vidjet ćete tekst kakav GARANT niste niti u jednom restoranu imali prilike pročitati. Predgovor vlasnika restorana! Moram priznati da sam prvo pročitala 2-3 puta, misleći da nisam skužila i da ne piše to što na prvu mislim da piše. Mislila sam da je moj pogani mozak iskonstruirao nešto što ne piše, pa sam pročitala drugi, treći put... i svaki put pročitam jedno te isto... i onda skužim pa da, to zaista i piše... piše! Dodam drugima i svi odvalimo. Evo teksta: Možete vjerovati? Ajd, pročitajte još jednom pliz! Ukoliko niste spremni pročitati još jednom ja Vas molim da popijete piće i dalje ne čitate već daodete s ovog bloga, jermislim da tada ne biste bili ni Vi ni ja zadovoljni a to nama nije cilj, zar ne? Za kraj... već sam se previše raspisala... Ako vas zanima tko je vlasnik restorana Leader, ma, mislim, meni totalno pozitivan lik jer me sve ovo skupa toliko razveselilo, onda samo pogledajte plakat na staklu tog restorana. Tamo ćete tik do ulaza vidjeti veliku fotografiju nekog muškarca koji leži na konju, a konj ga jezičinom liže po licu (šećer/med?), ovom se to malo gadi, ali foto-session je foto-session pa je malo zažmirio. E taj čovjek je naš glavni lik. Taj čovjek je vlasnik restorana! Selotejp mi je najjači, jedva se vidi na ovoj fotki, jer mi je više bilo neugodno fotkati po cijelom restoranu... no, može se skužiti... Toliko... šta nije bizarno? Ja, zapravo, mislim da je ovaj post reklama za taj restoran, ne? Otići ćete tamo ako se budete muvali po tom dijelu Hrce i papati? To morate vidjeti, ne? I još ćete dobro klopati... Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 10:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.08.2008.

Žbev, Žbev, Žbevnica i ilegalna gradnjica

Evo malo i planinarskih postova. Žbevnica je najzapadniji hrvatski tisućnjak (1014m) Obožavam mape. Svih vrsta. Atlase bih mogla danima listati i gledati. Auto-karte su mi strast. Joj, a tek karte gradova... volim u svakom trenutku znati gdje se nalazim. Doduše, nisam još isprobala onu orjentacijske utrke što Gogoo ide, ali ne zbog problema s orjentacijom, nego s činjenicom da su to, ipak i u prvom redu, utrke. Zašto to spominjem? Zato što kad vidim reljefne karte otkinem totalno... povješala bi ih po zidovima kuće da se s njima budim i da s njima liježem, što bi rekli naši pisci iz druge polovine 18. stoljeća. U informativnom centru u Roču postoji reljefna karta Istre ispod koje ne piše "zabranjeno diranje" pa sam kao slijepac prelazila po plastici očarana trodimenzionalnošću! Evo fotka-dvije Žbevnice, gdje smo se taj dan uputili. Žbevnicu je bilo lako osvojiti. Autom od Roča gore, selo Nugla, produžite z Brest i tu ste! Na tom putu naišli negdje na ovu crkvicu... Kad dođete u Brest, imate tri uspona za vrh. Sva tri su jasno obilježena s glavne ceste. Prvi je odmah na kraju sela kod table. Treći uspon je na kraju šume s lijeve strane i vodi makadam-cestom. Na ovoj slici dolje prikazan je taj treći uspon, on je, očito, i najduži. Drugi uspon je negdje u sredini između kraja sela i kraja šume. Mi smo odabrali ovaj prvi, parkirali na kraju sela u debeloj hladovini i kod crvene table skrenuli ulijevo s glavne ceste. Ovo gore sam dosta fotkala jednu fantastičnu ogromnu kartu u središtu Roča, međutim, fotke baš nisu bile uspješne. Kako god, kad dođete tamo pažljivo je pogledajte, sve će vam biti jasno. Ja, inače, fotkam takve mape, pa ako se negdje gubimo lagano otvorim fotografiju u aparatu i u svakom trenu znam gdje sam. Obično uz pobjedonosni krik! Ja znam gdje trebamo ići! A kao kontra muškarcima kojima je orijentacija "prirođena". A gle vrha kak' se smiješi... Markacije od neobičnih materijala... Staza će vas odvesti do planinarske kuće. Na prvi pogled, planinarska kuća Žbevnica je slatka kuća u šumi... ... na drugi pogled, registriraš po drveću užasno puno plastičnih boca u kojima je voda i koja, očito, služi kao pepeljara. Tamna smeđa voda iz koje se širi duhanski smrad. Plastika totalno ubija ugođaj. Ima sigurno 10 takvih plastičnih boca. Što se ovdje događa? Summit pušača Istre? Jel ovdje team-building ima Nadzorni odbor Tvornice duhana Rovinj? Šta, šta, gospodine Budiša?! Od kuće imamo još 35 minuta do vrha. Lagana šetnja do vrha, kroz šumu, ugodno, nije bilo dosadno. Zadnjih 10 minuta izlazite na čistinu. Puše vjetar. Oblačimo svi jakne. Vrh... Žig par metara dalje na onom kamenju... Žig prilično loše izgleda, iako, nevjerojatno, otisak je bio dobar. Pogled dobar. Možete vidjeti more. Nismo znali što se vidi u daljini. Rekla bih Umag. E a bila je jedna super fora. Kad smo se spustili dolje sa Žbevnice, odlučili mi malo još proskitati po okolini. I završili u nekom premalom mjestu, kao zaseok. Ako ima 10 kuća, ma, ne znam, možda ni toliko. Bogu iza nogu. Žive duše nema. U selu je u središtu neki auto-otpad ili automehaničar, ne možeš uopće skužiti. Uglavnom, kao da si negdje na američkom jugu upao u film Oslobođenje. Selo se, inače, zove Klenovščak. Na temelju nekih karti mogli smo produžiti u tom selu za selo Prapoč, međutim, nismo se usudili. Cesta je bila odveć loša + nismo bili sigurni jel to uopće ta cesta. I dok smo mi tako na kraju sela stali s autom pred tu makadam cestu i kontali šta ćemo, gledam ja kroz prozor i skužim da je kuća na kraju sela nenormalno velika i, relatinvo, lijepo uređena. Nije apsolutno moj stil, ali vidi se da je netko dao love da napravi kuću iz svojih snova. Ni tu nema žive duše. Kad na vratima te kuće tabla. Hm, vraćamo se mi nazad i ja inzistiram da stanemo da ja to pofotkam. Fotkam ja to iz kola, kad ono tabla na kojoj piše da nitko ne smije prići ovoj kući, a kamoli ući, da je kuću zapečatilo Ministarstvo graditeljstva, da se radi o ilegalnoj gradnji, ovo-ono... e da se slediš! U kući na prozorima zastorčići. Trava fino pokošena. Kad su moji to čuli brže na gas, jer da nas netko snajperom ovdje ne bi skinuo. Vlasnik garant polulud hoda po šumama Žbevnice, očajan zbog rušenja. I odosmo mi da vam nisam ni stigla fotkati kuću! Postavljaju se pitanje, tko je ocinkao seoskog tajkuna? Kome je od 10 vlasnika siromašnih kućica zasmetala vila na kraju sela? Kako se inspekciji, uopće, dalo mlatiti do Klenovščaka? Kako su Klenovščak uspjeli naći na terenu? Vrh: 1014m Markacije: Jasne. Čak i metalne. Žig: Pohaban, ali dobar otisak. Vrijeme do vrha: 50 min. laganog hoda Opasnosti: Kiša padala, a kroz šumu strmije pa ima kamanja pa moraš paziti. Ali sve u svemu ugodna šetnja. Životinje: Ništa posebno. Vidikovac: Jako lijep. Od Učke do Umaga. Sve u svemu: Jako lijepo!

- 09:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 09.08.2008.

Raspadalica i paragliding

Dakle, čim smo došli u Roč, dobili smo informaciju da se baš taj tjedan održava nekakvo međunarodno natjecanje u paraglajdanju. Nažalost, kiša, prejak vjetar i vjetar koji puše u krivom smjeru nisu pogodovali natjecateljima i simpatizerima pa nismo vidjeli niti jednog paraglajdoša u letu. To nas nije spriječilo da se s apartmanovlasnicima ne uputimo na poznatu Raspadalicu odakle se spuštaju paraglajdići. Evo Raspadalice u daljini, u onom nižem, lijevom dijelu, pred sam kraj (gdje je ono kao povišenje malo). Ćićarija predstavlja Raspadalicu: Podno Raspadalice nalazi se Buzet... štono se kaže k'o na dlanu, a moguće i drugim dijelovima tijela... Inače, kad smo došli tamo, nebo je bilo fantastično! Kao da su se anđeli porazbacali po plavoj pozadini... Ne možeš ne zapjevati I believe I can touch the sky I think about it every night and day... U pozadini Učka... to ako gledate lijevo s Raspadalice... dakle, prvo se prostire Ćićarija dužinom, a pred kraj Učkovićka. Puhao je strašan vjetar, a evo i mog prijatelja K.-a. Maše, inače učvršćenom, signalizacijom vjetara s Raspadalice.Čačka nebo. Kosti nepoznatog porijekla! U idućem broju priča o jednom od najbizarnijih restorana u kojima sam bila (Leader, Lupoglav). P.S. U, gle što je kratak post. Hm. Mogla sam tu ubaciti Aleju glagoljaša, hehe... malo edukacije nikog nije ubilo, hehe... Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 09:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.08.2008.

Roč me, baby!

Dakle, nakon što smo u jednom danu (i dahu) uživali u Humu i Motovunu, red je bio saznati gdje ćemo spavati. Na Učkoj nismo mogli, jer su nas od tamo ispirili s kratkim šu-šu. A kako su nas opili Hum i Motovun, mi potpuno zaboravismo da nismo riješili spavanje. Prvo smo našli spavanje u samom Motovunu, na naše iznenađenje - nije bilo skupo, ali pod uvjetom da ostanemo više od 1 noći (dvije noći 110 po osobi/noći). To nam nije odgovaralo, jer nam Motovun baš nije bio pogodan za bazu pa smo odlučili krenuti više prema Ćićariji pa šta nađemo. Brzo dolazimo do Buzeta i tamo odlazimo u stari grad na brdu... hehe... to je bila avantura... em se tamo ne smije poslije 19h (a mi baš tad), em je sve usko, em ne kužiš gdje se može gdje ne, em odjednom u slijepoj ulici hehe... jedva smo se iskobeljali. Nigdje nismo vidjeli iznajmljivanje soba pa smo pitali neke ljude i oni nas uputiše u hotel ili u motelčić u samom centru na glavnoj cesti. Ne znaš koji je opskurniji. Ovaj hotel, brate mili, kao da iznajmljuje sobe, a osoblje ilegalno radi abortuse i depilacije nogu/ruku/brkova bez računa/PDV-a. Koma. A cijene? Ne sjećam se više, ali mislim da je bilo ono 50 eura ili tako nešto. Pa tko može u prastarom socijalističkom mastadontu imati obraza i tražiti tolike novce? hehe... Adios! Ne podnosim one koji hoće za malo truda veliku i brzu lovu. Kako god, krećemo mi dalje... i u zadnji tren netko vikne "e, gle Roč! ajmo tu skrenuti vidjeti jel ima šta"... i skrenusmo mi uz škripu kočnica! Iako sam bila skeptična u početku, oduševila sam se čim smo došli! Stali smo kod prve table za iznajmljivanje i prve kuće s lijeve strane. Izašla ja, standardna konverzacija: dobardan, dobardan, imatesobu, imamo, cijenastokunića, evonas! Za sto kuna po osobi dobili apartman s dvije sobe i kuhinjom svježe sređen i lijepo namješten! Plus satelitska antena. Hotbird. I s tim ima fora. Upalila ja tv, moram priznati da nemam baš iskustva sa satelitskim antenama, jer sam uvijek imala kabl, čačkam po kanalima, vidim ništa nije umemorirano. Dobro, sad ću ja. Znam da HB ima puno kanala, ali ovo... ovo je perverzija, stotine! No, u početku, listam ja listam, kad ono svaki kanal muslimanske molitve. Eventualno neki kanal s arapskim porno-reklamama i brojevima seksi telefona. Većinom molitve. Hrpe programa svuda vjera, vjera, vjera. Pa pomislili smo već da nam nisu gazde neki vjernici i to, šta li... Uostalom, i tako nam je bilo čudno zašto je sve super moderno sređeno, a tako povoljna cijena, mislili smo da je kvaka u vjerskom doškolovavanju gostiju. Meni nije smetalo, naučila sam na Al Jazeere i druge programe. Kasnije smo ih pitali, oni umrli od smijeha, kažu još nisu stigli srediti programe. Tu skrenete lijevo, odmah na ulazu. Inače, u cijelom Roču ima soba za iznajmljivanje i svuda je 100 kunića po osobi (soba s kupaonicom), super! Ništa nije na crno, ne brinite. Inače, Roč je odlična lokacija za skitanje Hum, Motovun, Ćićarija... I za svaku preporuku! Gazdarica se bavi zanimljivim hobijem, skuplja staro istarsko oruđe i razno-razni pribor. To je izložila u hodniku i super izgleda! Kao i drugi Ročani i gazda se bavio auto-utrkama... evo njegov bagi (ili kako se već piše)... Mad Roč Max! U Roču sam stekla i jednog jako dobrog prijatelja, a to je lijepi K. Fenomenalno dijete, presladak i pravi domaćin! Stalno nas je zabavljao. Ovdje sam se valjala od smijeha kako je smiješno kad vozi autić i dolje nožice. Inače, imao je jedno 4-5 automobila, sve nam je ispokazivao, ali ovaj mi je bio numero uno! A pogledajte kako se Roč gradi... Roč je, inače, malo fantastično mjesto u kojem čak imate par stvari koje morate vidjeti. Ne bi čovjek rekao! A nije uopće razvikan kao Hum ili Motovun. No, povijesnih stvari ima čitav niz za pogledati. Plus, Roč ima odličan položaj. A, ako niste znali, tamo se održava međunarodno natjecanje u sviranju harmonike. I malo dalje od Roča je Raspadalica - raj za paraglidere. Naravno da smo tamo otišli. Nažalost, tih dana vjetar nije dobro puhao pa nismo mogli vidjeti međunarodno natjecanje u paraglajdanju, koje je bilo taj cijeli tjedan. Šteta. Što ne znači da nismo otišli tamo vidjeti kako to izgleda! U centru Roča je mali informativni centar, ima hrpe materijala, ljubazna cura... stvarno ugodno iznenađeni! U Roču morate probati njihovu bisku, navodno da ima afrodizijsko svojstvo. Nisam probala, iako nam je gazda ostavio. Imate dva-tri kafića, točnije birtije, hehe... ali sve je tako mirno, pitomo, ugodno... odlično sam se osjećala! Svi su ljubazni. Imate i jednu trogovinu u centru. No, da ne duljim previše, evo fotki. Vjerojatno će ići u dva posta, da ne bi prevrnuli očima kad vidite dužinu! Posveta harmonici... i drugim instrumentima! U Roč dolaze, pričale su nam vlasnici apartmana, harmonikaši, paraglajderi i glagoljaši. Zapravo ima dosta turista koji se tu motaju zbog sportsko-glazbeno-edukativnih razloga. Baš zanimljivo, tko bi rekao! Mi smo se najviše šokirali kad smo čuli da se tih dana održava međunarodno natjecanje u paraglajdanju. Svašta! Divno! Možete li vjerovati da itko može bit ovako ružan? Nos, oči, čelo, usta... ajmeeee! Ajmo dalje... Evo crkve sv. Roka... Roč je dijelom opasan zidinama, a tik podno zidina baš je naš gazda napravio klupčicu (kako bi mi Slavonci rekli) s prekrasnim pogledom... Nevjerojatno, ali neki tip je zatvorio u metar-s-metar prostora koker-španijela i iz nepoznatih razloga naučio ga da agresivno laje kad prolaziš. E! Koker-španijel kao pas čuvar? E hehe a pogledajte ovo... ja mislila neko klupko odbačene oFčje vune ili tako nešto... Kad ono živ ker! Sveukupno su četiri psa u Roču. Evo glavna gradska vrata i stražarnica iz 15. stoljeća. Fantastično! "Roč je 10 km udaljen od Buzeta na cesti za Rijeku i nema ni 200 stanovnika. Naseljen je još od prapovijesti. Bio je naseljen i u rimsko doba. Tu su nađeni i staroslavenski grobovi. U srednjem je vijeku bio utvrđen zidinama s kulama (oko 15. st.). Dio tih utvrda se sačuvao. Sačuvana je romanička crkva Sv. Roka. A u crkvi Sv. Antuna, gotičkoj građevini iz 12. st. ugreben je glagoljski abecedarij." "Roč je u srednjem vijeku bio središte glagoljaške pismenosti. Kao spomen na glagoljašku tradiciju Istre i Hrvatske, od Roča do Huma postavljena je Aleja glagoljaša, jedinstven spomenički kompleks, o kojem ću pisati u jednom od idućih postova." Evo župne crkve Sv. Bartola u Roču iz 14. stoljeća! Ma ne mogu sve fotke, bilo bi stvanro preveć i ovo je već pretjerano pa ću tu polako stati! Kad smo odlazili K. nam je jako mahao... ovdje smo već odmaglili pa je smanjio mahanje, ali bio je tako sladak što nas je tako toplo i prijateljski ispratio... Preslatko umiljato dijete! U slijedećem postu - Raspadalica i paraglajdanje oko Roča! Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 17:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 05.08.2008.

Motovun (nema veze s Festivalom)

Evo mene u Motovunu, ali prije Festivala. Moram priznati da svaki put pažljivo pratim sva događanja prije i tijekom Motovuna, ali da niti jednom nisam tamo bila. Komplikacije vezane uz gdje-ćemo-spavati, onda to penjanje/spuštanje do gradića, a posebno kronični problemi sa sanitarijama tijekom Festivala utjecali su na moju odluku da Motovun posjećujem u drugim danima, a sam Festival ostavim za praćenje preko medija. (Motovun u daljini, brdo u sredini fotke. Snimano tijekom auto-potrage za jezerom Butoniga.) (Snimljeno podno Motovuna.) Motovun je, naravno, presladak. Mal grad, 600-tinjak stanovnika, prekrasna lokacija na vrhu brda, prekrasan pogled s Motovuna... Iz grada vam puca pogled na sve četiri strane Istre i stvarno je fantastičan! Dobar dio grada opasan je zidinima po kojima se možete prošetati. Do Motovuna lako dođete. Cesta od Buzeta prema Poreču, ne može promašiti. Vidite ga izdaleka pa se morate skinuti s te glavne ceste i u brdo. Kad nema MMF-a, do Motovuna dolazite autom do vrha bez problema. Tijekom Festivala zabranjuju autom do gore, jer je grad prepremali da bi primio veći broj automobila. Unutar samih zidina naći ćete prekrasan trg, crkvu, kulu, grbove, spomenike iz rimskog doba... većina građevina podignuta je tijekom 16. i 17. stoljeća. Središnje mjesto Festivala... Veli Jože je goropadni mladić iz, pazite sad, Motovuna (za one koji se ne sjećaju lektira iz osnovne). On kao predstavlja sve Istrijane, ali i šire, sve Hrvate dobre volje u borbi protiv agresora. Borba naroda za slobodu i nacionalno ostvarenje i to... A gle ovog Velog Jožu odakle je doputovao... (Kakva uživancija. Razvalila čvalje kao da će strpati veknu kruha u usta...) Jedna od onih maca koje se samo grebu... Cut the crape, daj pare il' hranu! A ova dosadna "buci, buci, joj gle macu, vidi kako ja imam sposobnost da me sve životinje vole, joj, ja sam animal-guru"... Vratit ću se. O da... Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 13:21 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.08.2008.

Hum - najmanji na svijetu!

Nedavno sam pisala o višednevnom boravku u unutrašnjosti Istre. Točnije, naš smo izlet započeli s Učkom, gdje smo i mislili ostati u poznatom domu Poklon. No, kako su nas, ni prve ni zadnje čini se, s doma na Poklonu mrtvo-hladno isprašili (šu-šu, ajmo ča! spika ), odlučili smo se maknuti s Učke na susjednu Ćićariju. I nismo požalili. Usput skrećem pažnju HPS-u da provjeri "rukovodstvo" planinarskog doma koji vodi računa o tome da planinarski dom Poklon ne konkurira prekoputnom pansionu hvala. I ništa, krenusmo mi prema Ćićariji, gdje ćemo, šta ćemo, kuda ćemo, kamo ćemo... Ajmo prvo do Huma. Onda ćemo kao do Motovuna. A onda ćemo vidjeti gdje ćemo spavati. Ok? Ok! Putem prekrasnih detalja... puno, puno, samo ne mogu na svakom koraku tražiti vozača da mi stane, ne? Hum me dirnuo. Prekrasan, zaista. Ne lažu ljudi. Treba ga vidjeti apsolutno. Za obilazak vam treba sat vremena šetnje. Može i kraće, a bome može i duže. Mislila sam da će mjesto biti prazno, ali nije. Doduše, nema ljudi po ulicama osim turista, ali ima ljudi u dvije-tri suvenirnice. Plus, u poznatoj humskoj Konobi. Kako smo mi papali taj dan na Učkoj u poznatom restoranu Dopolavore, tako je, nažalost, otpala humska Konoba. Ali idući put garant se čuvamo samo za nju, baš je fora. Prema popisu stanovnika, Hum ima 24 ljudi koji tamo žive, iako ih nismo sreli (osim zaposlenik koji tu dolaze iz drugih istarskih mjesta). To je, vjerujem, i jedini grad u kojem nema šanse da se izgubite. "Hum ima čak dva župana. Biranje župana Huma datira iz davnih vremena. Reizbor se odvija svakog lipnja u Gradskoj loži Huma. Župana bira 11 sudaca "uz pomoć Boga i raboša". Raboš je drveni štap na kojeg se urezuju glasovi, s jedne strane za, a s druge strane protiv. Cijeli je izbor uvježbana procedura na lokalnom dijalektu i izvanredna predstava za posjetioce Huma na taj dan". Čim uđete u najmanji-whatever-na-svijetu desno je groblje, lijevo gradić. Mi smo se prošetali prvo grobljem, a onda gradićem. Hum je srednjevjekovno naselje sa zapadne strane zatvoreno gradskim zidinama. S ostalih strana stambene kuće naslonjene su na obrambene zidine. Prvi se put spominje u 12. st. Hum je, uz Roč, bio središte glagoljaške pismenosti u srednjem vijeku. Kao što vidite na gornjoj slici, netko je svoje grobno mjesto našao u ogradi! Nakon toga krećemo u grad! Imate velika ulazna vrata i tu počinje čarolija... dojmovi iz daleke povijesti vas krenu preplavljivati. Ušli smo i u galeriju, naravno... ... a i u suvenirnicu koja je preko puta! E tamo je bila super spika... tip koji je tamo radio odmah je prepoznao da sam iz Osijeka. Nakon Ede Popovića, ovo je drugi put u zadnjih ne-znam-koliko da me neki ne-Slavonac identificira kao Osječanku. Pitam ja njega da kak' je skužio, wild guess ili fakat zna, kad on krene sa spikom kako je kod njega za vrijeme rata živjela jedna Osječanka i da on to točno prepoznaje. Ajde, super. Kad kaže on meni možda bih ja nju znala. Na to meni ono prevrt... kad netko pomisli da je Osijek najmanji-slavonski-grad-na-svijetu pa se svi tamo znamo. I stanem ja njemu objašnjavati kako je nemoguće da se mi svi međusobno znamo i slične spike s visine. I u tom verbalnom komešanju, ispali on prezime T. Kažem ja njemu "ne, ne, pojma nemam"... kad odjednom, dignem obrvu, hmmm... malo bolje ja zakopam u prošlost i pitam tipa da se ne zove ta osoba tako-i-tako, opišem je fizički i to... kaže on da! Sav ozaren, točno je znao da ću znati!! Čim sam kročila u suvenirnicu on je nešto predosjetio! O ne, padne moja teorija o Osijeku drugom po redu najmanjem-gradu-na-svijetu u vodu! Čovječe, znam curu! Obećala sam prenijeti želje&pozdrave čim je sretnem. Bit će malo čudno prići joj i reći "čuj, moram ti nešto reći", jer sam s njom na površni bok-bok, ali hajde... Naime, šta, izgubili su kontakt, a ovaj bi rado čuo što ima s njom i njenom obitelji novog. Šteta stvarno, jer nekog udomiti preko rata stvara, fakat, obavezu za cijeli život da se tim ljudima javljaš, bar jednom-dvaput godišnje, ne? Da skratim priču, raspričali se mi s tim tipom, on o sebi, svojoj obitelji, djedi koji je zaglavio negdje na jugu Italije, o ratu, hrvatsko-talijanskim odnosima, itd. Zanimljivo! Ajmo dalje! Ostavljamo veselog Rigu, začavrljali smo se preveć dugo i krećemo dalje u istraživanja gradića! Skriveno iza ovog žbuna... Hum je, prema legendi, navodno nastao "zadnji od svih gradova u dolini rijeke Mirne i okolici pa je za njega ostalo malo kamena te je izgrađen najmanji grad na svijetu. "Poznata je gastronomska ponuda Humske konobe, jedinog mjesta gdje se može dobiti "biska", ljekovita rakija od imele, spravljena prema stoljećima starom receptu." Kako god, u Hum se sigurno vraćam. Fantastično malo mjesto. Na Netu su različite informacije koliko je Hum star. Negdje piše 11., a negdje čak 6. stoljeće. Tko će ga znati... Ako se javi pravi znalac, molim za tu informaciju. U humskoj konobi možete klopati, a u samom Humu i spavati. Imaju čak 3 sobe za spavanje! Obavezno morate kupiti humusku bisku, rakiju kojoj pripisuju magična svojstva (garant vezano za impotenciju, nisam htjela uzazit u detalje, samo sam promrmljala "da, da"). Hum je odlično promoviran, zadnjih desetljeća prilično obnovljen grad. Nadajmo se da će se briga za Hum nastaviti i dalje! Ako se uputite u Hum, onda svakako odvojite jedan dan ili bar dobar dio dana, jer oko Huma imate brdo preslatkih i romantičnih stvari! Od Aleje glagoljaša, slatkog Roča, prekrasnog mlina u Kotlima pa sve to nedalekog Motovuna! O svemu tome više u idućim postovima! Opet pretjerujem s tekstom u postovima! "Hum je poput Roča bio centar glagoljice, a neki su njegovi stanovnici glagoljicu koristili još početkom 20. st." P.S. Od tunela Učke do Huma imate dvadesetak kilometara (idete preko Lupoglava pa prema Buzetu)! Ma, ništa! Stvarno blizu! Must see! Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.

- 11:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.08.2008.

Lovely Džumberak

Ne znam jeste bili na Žumberku, ono baš vozikali se okolo ili čak šetali/planinarili, ali ja sam tim krajem očarana. Ima nešto polumistično u tim zabačenim selima, šumovitim krajevima, skrivenim kućama, domaćima koji tako čudno pričaju, oprezni su i suzdržani, ali žele razgovarati... Ja to nigdje nisam osjetila u Hrci kao tamo. Možda i činjenica da ondje ima određeni broj grko-katolika daje dozu nečeg drukčijeg u zraku. Ta neka fizička izoliranost od svega diže sve na neku višu razinu. I kako su se samo te vjerske grupe izabrale ovako izolirane krajeve da bi opstale i sačuvale svoje običaje, kulturu, vjeru, jezik... Rijetko je to, zapravo, naseljen kraj. I malo je danas grko-katolika, ali ta neka nota drukčijeg ostaje i dalje. Navodno samo par tisuća ljudi živi ondje, a i to uglavnom starije stanovništvo. Nekoć su Žumberčani hrabro branili austrijske careve od najezde Turaka još u Srednjem vijeku, a ovi su ih silno pustošili. Tako su se i uskoci doselili u ove krajeve i ovdje ostali sa svojim obiteljima dobivši znatne povlastice... "Na Žumberku ima nekoliko malih, izvornih naselja koje turisti rado obilaze (cijeli Žumberak je etnološko naselje). Naselja Sošice, Radatovići, Peteričko selo, Oštrc, Tomaševci, Kostanjevac, Kalje, Stojdraga, Poklek i mnoga druga cestovno su povezana s većim središtima - Samoborom, Breganom, Jastrebarskim, Karlovcem i dr.", piše na zanimljivom siteu Moj Žumberak. "Najveći dio Žumberka je područje od posebne državne skrbi, iako se ne čini da se o njemu itko posebno brine, do nekih mjesta i dalje vode makadamski putevi, javni vodovod je rijetkost, odvodnja otpadnih voda je samo san, javni prijevoz je oskudan (jedna autobusna linija ujutro i jedan eventualno u poslijepodnevnim satima)". Šteta da se ljudi otuđuju od toga kraja, zbilja je prekrasan... Prekrasne kuće ostaju puste, ljudi bježe u gradove i druge države. Toliko toga propada nama pred očima. Budući da s ovim postom dosta kasnim, da ne dužim, dat ću par fotografija iz Žumberka, a onda krećem dalje s postovima iz Istre s kojima sam gadno u zaostatku. Sve kako bi došli do današnjih kretanja. Ne da mi se pisati o usponu na Ječmište, jer se sve vrlo lako nađe, nema ništa bitnog, a uspon ništa posebno (niti ima vidikovac). Zato ću općenito o Žumberku... Imam brdo materijala za postove, stoga... krenimo! Legendarni Krašić. To znate, ne? Stepinac i to... Koliko sam shvatila tu je u kući iza crkve bio u kućnom pritvoru: Dvije crkve - dvije vjere - jedna do druge. Pa ti vidi! Moglo se, dakle, moglo! Doduše, jedna je bitno veća od druga... No, nije samo Stepinac poznat u ovom kraju. Tu je i famozni Smičiklas! Ovaj poznati hrvatski povjesničar rođen je u kući na doljnjoj slici. Šteta da propada. Zaboravila sam koje je ovo mjesto bilo, ako netko zna, molim da sa mnom podijeli... Uglavnom, tu je fantastična stara zgrada plus jako neobična crkva. Jedna od najneobičnijih koje sam vidjela u Hrvatskoj. Evo i crkve: Divno, zar ne?

- 11:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 02.08.2008.

Papuče za mršavljenje

Za nepovjerovati! Hodaš u papučama i mršaviš. Po kući. Evo, konačno da sam i ja uhvatila fitflopsice izbliza! Izašle su prošle godine, ali očito da rade dok su još na tržištu. Tijekom hodanja šlape, navodno, aktiviraju određene mišiće i njihovim djelovanjem topite vlastito salo po vlastitoj kući. Hodate od kuhinje do dnevne sobe kad ono hop, kalorije izgoriše. Gdje su? Ono masne fleke ostaše po parketu od natikača... Da ima i neko odjelce uz ove papuče, kupila bih sve u kompletu. Ne bih štedjela!

- 09:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 01.08.2008.

Jer mi smo svi jeans generacija...

Amerikaniziralo mu ženu!

- 12:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #